U poglavlju كتاب العلم (knjiga o znanju), Buhari navodi divan primjer nauke kao plodonosne grane čije plodove čovjek ubira u svakom segmentu svoga života.
Na početku ovog poglavlja navodi Kur'anski ajet :
“…i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.”
(El-Mudžadele, 11)
Ajet, kroz prizmu Ibn Kesira, i u vanjštinskom značenju početnog dijela ajeta, “O vjernici, kada vam se kaže: ‘Načinite mjesta drugima tamo gdje se sjedi’, vi načinite, pa i Allah će vama mjesto načiniti. A kad vam se rekne: ‘Dignite se’, vi se dignite, i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje”, nam govori o solidarnosti, poniznosti, saosjećajnosti, razumijevanju koje musliman treba da posjeduje. Za razliku od džahilijetske poznate parole koja glasi : “Dobar i budala su braća”, vrijednosti koje baštini islam su apsolutno drugačije, kao i odgoj i kultura kojom nas podučava naš Gospodar i naš Poslanik, ﷺ.
Pošto sam naveo ajet, i dio tumačenja Ibn Kesira, nije mi namjera da dalje tefsirim na svoj način ovaj ajet, jer postojeći tefsiri su apsolutno dovoljni da čovjek uzme ono što mu treba, već mi je namjera osvrnuti se na neke životne segmente ljudi u današnjem vremenu.
Danas ljudi vjeruju da je kultura, dobrota, moralnost, mahana koja te spriječava da se probiješ i postaneš neko i nešto u društvu. Znate zašto?! Zato što je, u stvari to društvo postalo nemoralno, nekulturno i loše, te svaki onaj koji dođe sa osobinama suprotnim od društveno rasprostranjenih je “nesposoban”.
Međutim, pametan čovjek uzima pouku, mudrost, stiče inteligenciju, ne preko principa koje formira društvo, već Gospodar, bez obzira koliko će to koštati uspjeha na dunjaluku, jer mi znamo za žrtvu koju podnesemo kakvu nagradu očekujemo.
Trenutno, ovaj društveni džahilijet je formiran na krilatici opšte dekadence, vjerske, etičke, kulturne i svake druge, on kao takav k’ sebi prima one od pojedinaca koji su istovjetni sa njim. Ukoliko daš prednost dunjaluku, ukoliko si spreman na kompromis na uštrb vjere (to je po njima mudrost), ukoliko si spreman na prevaru i malverzacije (to je po njima snalažljivost), ti si idealan pojedinac društva kakvog oni vide. Imaš šansu da budeš uspješan, da budeš ministar, gradonačelnik, predsjednik opštine, direktor javnih preduzeća i slično.
Islamski principi života su sušta suprotnost današnjih društvenih principa koji vladaju. Na prvom mjestu kod čovjeka je vjera, vjera u Gospodara, njegovu jednoću, njegove principe, zakone i norme, njegova pravila, koja su etička, moralna, kulturna, plemenita, dobra, lijepa, uljudna. Pojedinac iz takvog okruženja je spreman da se bori za sve ljudske vrijednosti koje doprinose razvoju kompletnog društva, lišen je subjektivnih interesa, ne pripada jednoj uskopolitičkoj grupaciji, interesuje ga sprovođenje pravde u društvu, implementacija jednakih šansi, cijenjenje znanja, afirmacija pozitivnih vrijednosti i slično.Takvi su bili Poslanik,ﷺ i ashabi i na tome su odgajani.
Kod ovih prvih, iz džahilijetskog društva sve počinje od materijalizma, dok kod vjernika sve kreće od duhovnosti. Zato pojedinci džahilijetskog društva vjernike pojedince nazivaju “nesposobnjakovićima”, “budalama”, “nesnalažljivima”, i slično.
Istinski vjernik ne može da postane uspješan po merilima džahilijetskog društva osim da se odrekne nekih ili svih od sljedećih stvari:
1) vjere
2) slobode
3) znanja
4) etike
5) kulture
Bezbroj primjera imate, onih koji su se odrekli svih ili većine ovih principa. I to ljudi koji praktikuju sunnet, nazivaju sebe vjernicima i smatraju da su na ispravnom putu.
Oni tako svojom vanjštinom odvode u zabludu, generacije i generacije mladih. Mijenjaju njihovu svijest o islamskom društvu, tako što islam zaodjenu džahilijetom, ostvarujući neka materijalna i institucijalna dobra koja prividno donose dunjalučke koristi ali proizvode pojedince koji su ne znajući napustili islamske principe i postali pojedinci džahilijetskog društva.
Bježeći od epiteta “budale”, postaju džahili.
Danas je ovo stanje apsolutno prisutno kod većine Bošnjaka, bilo da žive u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, Evropi.
Oni su se integrisali u sisteme džahilijetskog društva da bi ostvarili neku sitnu ćaru na institucionalnom nivou. Da se razumijemo, možda neki od rijetkih društveno-političkih predstavnika Bošnjaka nije imao ovu namjeru, ali je svojim djelovanjem postigao, a generacije koje dolaze, su namjeru inkorporirale u svoje djelovanje i tako doprinijele sveopštoj dekadenci islamskog društva i pojedinca.
Kada govorimo o ovome, želim da se osvrnem na to da je identična situacija i u hrišćanskim društvima, gdje materijalisti uzimaju primat nad hrišćanstvom, dotle da je hrišćanstvo kao princip na marginama postojanja, i da ono vuče ostatke deklarativnog, ceremonijalnog vjerovanja zaodjenutog džahilijetom i materijalizmom. Ovo samo kao komparacija, jer nam nije tema u ovom tekstu.
Takvim pristupom deklarativnih vjernika pravi se zastrašujuće okruženje, gdje istinski vjernici koji se drže striktno vjerskih principa, nemaju ni teoretsku mogućnost da naprave iskorak u svojim namjerama povratka onih principa i osobina koje promovira naš Gospodar i naš Poslanik, ﷺ.
Oni nemaju mogućnost da postanu faktor odlučivanja, isključeni su iz društva, etiketirani, marginalizovani. Skoro da ih nema u institucijama, javnim preduzećima, lokalnim samoupravama i slično.
Sa druge strane, istinski vjernici, borci jedino ispravnih principa, nemaju odgovor na ovu novonastalu situaciju.
Oni se nalaze pred velikom opasnošću jer svako odlučivanje o vama bez vas, je priprema na vaš biološki nestanak, i za to ne treba oružje, genocid, rat. To se radi sofisticirano, samo od sebe, po pravilima igre (kuhanje žabe u loncu na tihoj vatri).
Ta pravila igre, razaraju čak i ove konzervativne, istinske vjernike kao pojedince, što se odražava i na takve zajednice. Iako su te zajednice male, ali čvrste, pojedinci iz njih su počeli da traže slavu u materijalnom. To ih zadovoljava, stimuliše, i liječi komplekse da su oni dok su bili dobri, u stvari bili “braća sa budalama” i sada bi oni da malo izađu iz tog kompleksa i postanu konačno uspješni. Međutim, to ima svoju cijenu.
Pazite, oni se ne odriču vjere, ali se tim putevima odriču morala, etike, slobode, kulture, dobročinstva i ostalog, što je više nego pogubno za jednu takvu, malu konzervativnu zajednicu.
Takvi ljudi više nisu na nivou uživanja konzumiranja bratskih odnosa sa istinskim vjernicima, već ih zadovoljavaju odnosi, kontakti sa “uspješnim ljudima džahilijetskog društva”. Kako je to odvratno i pogubno za čistu dušu i fitru.
Vremenom, ovakvi pojedinci rizikuju da izgube i vjeru, jer cilj šejtana nije da odmah navede istinskog vjernika na kufr, nego na grijehe i propuste mnogo manje od toga, a koji vode kufru.
Takvi pojedinci, ako su od važnijih i sposobnijih članova svoje zajednice slabe svoju zajednicu, a ovo je tema kojom bi u budućnosti trebali da se pozabave hatibi, šejhovi, predavači i tragaoci za znanjem.
Muslimani moraju da se oslobode kompleksa niže vrijednosti, pa makar ostali “dobre budale”, manja je šteta nego ako bi postali društvo neukih (džahili).
“Uspješni” muslimani, moraju da očiste receptore dobra i zla, da ih raspoznaju suštinski kako bi se od njih sačuvali. Uspjeh ne dolazi osim preko Allahovih principa. Društvo džahilijeta vam uspjeh predstavlja, kao novac, vlast, poziciju u džahilijetskom društvu, a mi znamo šta je istinski uspjeh. Istinski uspjeh je živjeti po islamskim principima. Onako kako su živjeli svi vjerovjesnici, njihovi sljedbenici i istinska ulema!
Šta je njih uzdiglo, ostavilo im lijep spomen i status do Sudnjeg dana!?
ZNANJE, MORAL I SLOBODA!
“…Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.”
Dva kumulativna uslova :
1) oni koji vjeruju, to jest žive po islamskim principima
2) kojima je dato znanje, to jest koji znaju da okvirno, suštinsko znanje potiče samo iz principa islamskog vjerovanja, da je vrhovni tvorac sveukupnog znanja naš Gospodar, a da mi samo otkrivamo to znanje i primjenjujemo u praksi
Džahilijetsko društvo želi da ljudi budu tvorci sveukupnog znanja i da zanemare uticaj Boga u nauci (npr. da nas nauče da nismo stvoreni od Boga već da smo nastali od majmuna), dakle otvoreno da “protjeraju Boga iz nauke”, a sve koji se sa time ne slažu proglase neukima a one koji se sa time slože podižu na visoke stepene uticaja i vlasti pitem svojih institucija i pozicija u njima, zatim medija.
Ljudi koji žive po islamskim principima znaju da je znanje koje uzdiže, isključivo znanje čija osnova dolazi od Gospodara, u svim sferama nauke, neke od tih segmenata je moguće otkriti, neke ne, neki će možda u budućnosti biti otkriveni. Međutim to je znanje koje ljude uzdiže na visoke stepene i položaje. To znanje je uzdiglo poslanike, njihove bliske sljedbenike, ashabe, pomagače, i to možete naći kroz Kur'anske sure. Koliko je samo sura koje nose ime vjerovjesnika/poslanika! (Muhammed, Ibrahim, Nuh, Junus, Jusuf, Hud.)
Sačuvan im je spomen po lijepom do Sudnjeg dana.
Kakav spomen je ostao predvodnicima džahilijetskog društva, pogledajte u priči o Faraonu i njegovom narodu.
To je sunnetullah, Allahova mudrost i Njegov put!
Postoje dva puta, put vjere i znanja i put džahilijeta/neznanja!
Sa kim budemo ovamo, na ovom svijetu, sa njima ćemo biti i tamo (na onom svijetu).
Ko vam bude uzor na ovom svijetu bićete proživljeni sa njim na onom svijetu!
Na kraju se postavlja pitanje šta je rješenje!?
Rješenje je da se vjernik drži čvrsto užeta Allahovih principa pa makar i ne uspio u džahilijetskom društvu, da se oslobodi kompleksa niže vrijednosti, da bude ponosan na ono što jeste i dostojanstveno nosi svoju žeravicu vjere. Neće imati vlast, poziciju, ali će sačuvati vjeru.
Da li to znači da vjernik treba prepustiti tokove odličivanja džahilijetskom društvu. Apsolutno ne! Vjernik se treba truditi čak i kroz institucije džahilijeta, uticati na donošenje odluka koji utiču na njegov život, međutim do granice ili crvene linije koja se ne smije preći a to je :
1) očuvanje vjere
2) života
3) slobode
4) morala
5) dostojanstva
Ovo je ono što Bošnjaci u svom društveno – političkom djelovanju još nisu uspjeli.
Dalje, rješenje nakon toga jeste očuvanje sjemena istinskih vjernika sa kojima nema kompromisa oko ključnih segmenata, a to se ne može postići osim širenjem ovakvog znanja, vaspitanjem naše djece u ovakvom duhu. Ako ovo ne uradimo mi koji smo ionako malog broja, nestaćemo, a sa time sjeme tevhida u našeg Gospodara!
Ne smijemo štedeti na tom putu! Moramo postati najbolje organizovani, moramo imati najsavremenije učionice, radionice, seminare, sa najsavremenijom opremom! Moramo napredovati na svakom društvenom polju. Naučnom, obrazovnom, vjerskom, sportskom, kulturnom, moramo biti pobjednici!
Kada to uspjemo, stićiće i ono uzdizanje sa početka teksta iz ajeta. Allah će učiniti da budemo gornji ako budemo ustrajni na ovome putu.
Dragi moji, to vam je znanje koje uzdiže na visoke stepene, zatim, moral koji je neophodan kao razrada tog znanja i na kraju sloboda kao kruna dostojanstvenosti, nezavisnosti i prkosa prema svemu što nije istina.
Sve ostalo je prosjek u kome smo na ‘kiseoniku, pred respirator’. Kada ovo shvatimo i promijenimo našu svijest o ovome, promijeniće se i naše stanje!
BIĆEMO POBJEDNICI!
1 Komentar
Predobar tekst 👍