Rekoše da teška i nesigurna vremena, rađaju jake ljude. Čovjek prolazeći kroz različita životna iskustva doživljava različita osjećanja.
Neka od tih iskustava iznjedre umjetnost prenošenja događaja i doživljaja.
Inspiracija za ovu poeziju su bile moje česte promjene boravišta na relaciji Beč – Tutin – Frankfurt – Novi Pazar.
Iako nisam pjesnik niti pisac u suštinskom smislu te riječi, Gospodar me je počastio sposobnošću i mogućnošću da na poseban način tematski prenesem događaje, razmišljanja, iskustva, iskušenja i slično. Naravno, iako ne očekujem zbog tih vrlina neku posebnu afirmaciju ili popularnost, meni su nekako moji tekstovi posebni i autentični, i prema njima gajim posebnu ljubav. Oni su plod iskrenosti, subjektivnih i objektivnih doživljaja stvari i događaja vjerno prenešenih perom nekog ko nema neke posebne titule ili ovosvjetska zvanja niti tome teži.
Svrha tih tekstova je afirmacija slobodarske misli čovjeka koji ima jednog Gospodara, u srcu, riječima i djelima. Dokaz da uspjeh isključivo zavisi od Njega Uzvišenog i briga samo o statusu koji nas kod Njega Plemenitog očekuje.
Kada pišem brinem samo jedno, da nije u suprotnosti sa riječima moga Gospodara. Toliko se zaokupim time, da zaboravim sve suprotnosti sa ljudskim riječima, te se sačuvam brige – ‘Šta će ljudi reći’.
Inspiracija, da podijelim ovu stvar sa čitaocima, iako je tekst poezije nastao prošle godine, je bila objava poezije koju je pripremio i obradio uvaženi brat Midhat Kalender, gdje sam se prisjetio nekih od velikana koji nam smiju i mogu biti primjer, kako su slikovito svojom poezijom predstavljali događaje/doživljaje u obliku prave umjetnosti.
Dakle, ova poezija,(ako se može tako nazvati), je nastala kao plod čestih promjena boravišta. Toliko je sažeta a toliko kilometara dugih događaja i misli nosi sa sobom.
Podijeliću je sa vama:
KUĆA NA LEĐIMA
Ja kuću svoju na leđima nosim i tako koračam po bijelome svijetu.
Ja kuću svoju na leđima nosim, tereta divnog, malehnog i čistog.
Nosim kuću svoju a put se trasira, ja ga samo pratim koracima čvrstim, ponosito skrušen, korakom sve jačim.
Kada kuću nosim i u očaj padnem, svoju dušu čistim i pred Njega stanem, padnem mu na sedždu, dovu svoju spremim, objasnim ja Njemu čemu ja to stremim.
Da l’ je to za hajr il’ za nekog vraga, odgovor mi stigne, ah Uputo draga!
Srce mi se smiri, oko mi zasuzi, oh kako je lijepo biti na usluzi, sam sebi i njima, sigurnost pripremit, bezgrješno čeljade udomit i sredit.
Gospodaru stremi, ruke svoje pruži, On ti pomoć šalje, ti samo izdrži!
Kad sve ovo prođe, kada strah ne vlada, kada sreća stigne, i vrati se nada…
Sjeti se trenutka kad si bio pao, povrati se sebi, nemoj da je žao.
Pouka se primi, kada god zatreba, zna se đe se traži ona kora hljeba.
Neka mu je hvala i noću i danju, Gospodaru mome, na svakome stanju.
Edin Imamovic / Autor
Nema komentara