Iskustva iz najranijeg djetinjstva nekada pomažu da sa određene vremenske distance shvatite njihov značaj i vrijednost.
Odakle meni neki entuzijazam za pisanje…!? Kako to fino sročiti, kako pronaći adekvatnu temu…?
Šta je svrha, koji je to način, je li to da'va, šta je to?!
Odakle to neko znanje, opšte, vjersko, sveukupno znanje kod čovjeka…?
Kako si počeo da pišeš, otkud ideja, kad si počeo da pišeš…!?
Da li si pisac?
Milion pitanja se javlja sa ovim novim projektom “Monoteistička Misao”.
Pisac sam u bukvalnom značenju, jer svaki onaj koji nešto napiše, on je u stvari pisac, nisam pisac u suštinskom, literarnom / književnom značenju.
Kako je sve počelo?
Osnovna škola, treći ili četvrti razred.
Tema je bila “omiljena životinja”, pismeni rad, domaći zadatak.
Imao sam jednog malog omiljenog psa crno-bijele boje, koji je bio od onih pitomih lutalica koji se stalno vrzmaju po mojoj avliji. Onako, da kažem, bili smo “dobri drugovi”. Ostao mi je upečatljiv taj utisak i dan danas. Inače odnos prema životinjama (onim pitomim), često pokaže karakter čovjeka i neke karakterne/moralne osobine koje nosi sa sobom.
Pismeni rad skoro do kraja odrađen, nastup pred odjeljenjem, obrazlaganje/čitanje tog pismenog rada. Kao dijete neke stvarne detalje i imena sam izmijenio u tom radu, a iz nekih razloga kojih se ne sjećam više, nisam napravio zaključak tog rada. Dakle uvod i razrada su bili napisani, nedostajao mi je zaključak. Zbog toga sam imao malo nelagodan osjećaj, kako ću to sad dopuniti svojim mislima i da li ću se snaći. Dakle, zaključak sam morao smisliti u glavi, prenijeti ga usmeno, praveći se da ga čitam iz svoje sveske. Takođe, ime psa sam promijenio, zbog detinjastog razmišljanja da njegovo ime nije “in” ili da kažem “međunarodno”, pa sam ga umjesto stvarnog imena u pismenom zadatku oslovljavao sa “Lesi”, da bi to ispalo “in”.
Dođoh ja tako u svom obrazlaganju teme, stojeći ispred zelene školske table, do zaključka teme. I sad, u radu nemam zaključak, morao sam da improvizujem i iz glave iznesem zaključak ali da izgleda kao da čitam iz sveske. Išlo je meni fino to iz glave, riječi i rečenice su se ređale, medjutim oči nisu mirovale, i malo po malo, ja kao čitam iz sveske malo gledam očima lijevo-desno lagano posmatrajući da li me je ko ‘provalio’.
Naravno, nije trebalo niko da me provali, sam sam sebe provalio da zaključak ustvari nisam napisao nego ga direktno iz glave navodio.
Završim ja izlaganje teme i čim sam “stavio tačku”, moj najbolji školski drugar, koji me odlično poznavao, ko iz topa naglas kaže :
“Heee, ovaj zaključak nije napisao, nije završio, gledao je u nas, i nije se taj pas zvao Lesi, nego Paci.”
Pogledam ja učiteljicu, koja je inače bila stroga, ali plemenita i posebna, vidim na njenom licu blagi, mirni, prijatni osmjeh i slušam riječi koje izgovara :
“Deco, ovaj rad je predivan, priča je toliko zanimljiva da me oduševila, a i ti Edine, baš si se lijepo danas sredio, pa vidim imaš i nove patike, imao si kompletan nastup! Molim vas deco jedan aplauz za Edina!”
Moja divna učiteljica, već tada u poznim godinama, od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, plemenita i dobra M. Marković.
Gledajte, sada, od tog dana sam zavoleo pismeni rad svim srcem, iako sam i prije toga imao uspjeha u pismenim radovima, od toga dana više ništa nije bilo isto po tom pitanju.
Taj rad je zaista bio odličan, iznad prosjeka za naš uzrast, ali nije bio dovršen. Mogla je učiteljica da kaže ljutito “Nezavršen rad”, “Nije to dobro, vrati se na mjesto”, i slično, ne ona je odabrala da baš u tom trenutku od mene napraviti nekog ko će od tog trenutka zavoljeti pero i pisanje! Kako je samo tanka nit između toga da napravite pozitivnog i optimističnog dječaka ili pesimističnog, povučenog dječaka kojem je ubijena volja za radom! Kakvi li su danas učitelji po ovom pitanju!? Kome idu naša djeca!? Volio bih da se ovaj primjer okači u svim osnovnim školama ili nađe u bukvarima, čitankama ili gdje već, ionako pretpostavljam da je u njima gomila bespotrebnog materijala i teksta koji ne nose nikakve poruke i pouke! Ovo je pouka nastavnom kadru i učenicima.
Sad, razmišljam ja o blagodatima postupka moje učiteljice. Ustvari, nisam napravio nikakav prijestup, grijeh, samo malo izašao iz forme. Jer ta misao koju sam izrekao je moja misao! I nije bitna forma, bitna je suština da sam je ja izrekao. Učiteljica ne samo da je prepoznala tu stvar, već je čak bila oduševljena mogućnošću da jedan učenik 3.razreda na taj način uspije da improvizuje i dovrši temu. Time je postigla da mene podstakne i pohvali za moj trud i želju da sve ispadne kako treba, i tim upečatljivim odnosom prema meni “me kupi” za svaki naredni pismeni rad. Osjećao sam se onako, baš ponosno, uzdignite glave, još aplauz dobio od svih, pa i pohvale od drugara. Tada se rodio osjećaj onog pobjedničkog mentaliteta što se tiče pisanja. Tada se rodio, iako se kasnije nadograđivao, usavršavao i slično. Poenta je, da se tada nije rodio, ne bi se kasnije ni nadograđivao ni usavršavao. Zapamtite, pričam o trećem razredu osnovne škole, a vi roditelji, učenici, nastavnici, profesori, budite pažljivi, budite oprezni, nemoj da se desi da ubijete talenat nekoga od djece, jer ćete možda time uskratiti ummet za nekog velikana u nekoj oblasti. Posebno mi, muslimani, ne smijemo sebi dopustiti takav luksuz, jer nam je poznato stanje u okviru naše uže zajednice ili džemata i koliko nam nedostaju velikani u bilo kojoj oblasti.
A vi roditelji, podstičite vašu djecu, njihovu motivaciju, talenat. Ne sputavajte ih, pustite ih da probaju da polete pa i nek padnu. Ni ono mladunče ptice ne poleti odmah, iz prve. Malo se tetura, pada ali kad poleti dostigne nebeske visine.
_____________________________________
Napomene autora :
-tekst napisan 22. maja, 2022.godine
– tekst je poučnog karaktera
– iskustvo, znanje, edukacija, ambicija, pouka
Nema komentara