U prirodi čovjeka jeste subjektivno mišljenje da je baš on najpametniji. U prirodi čovjeka jeste da negira nečiji uspjeh i da ga minimizira, jer čovjek je po prirodi manjkav i koliko god da se trudi da bude objektivan, on na kraju navija za sebe protiv ostalih.
Ukoliko čovjek preispituje sebe u ovim stvarima i bori se protiv njih, od njega ima nade, međutim onaj koji postane egoističan, narcisoidan bez ikakve podloge, onda od njega nema nade i treba se čuvati njegovog šera.
Allah nas je stvorio različite, različitih kapaciteta, mogućnosti, znanja i slično. Neko je svestran, neko je jednostran, nekom ni sa jedne strane ne ide. Susret takvih različitih priroda često proizvodi verbalni konflikt, jer onaj svestrani ne razumije onog jednostranog, a onom jednostranom, ili onom kome ne ide ni sa jedne strane se čini da ovaj svestrani živi u iluzijama, da je sanjar, da je nerealan, prebrz, preambiciozan i slično. Takav te sve može razumjeti, ali razumjeti da ćeš postići uspjeh, to vrlo teško!
Ljudi sve mogu oprostiti, ali uspjeh nekako najteže!
Ukoliko se nađemo u situaciji, da smo oni koji koče, nazaduju, oni koji su dekadentni, trebamo razmisliti i boriti se da tu stvar riješimo sa sobom. Da pobjedimo usiljenost kod sebe, da što više tražimo istigfar, da pojačamo ibadet i da raščistimo sa sobom da li želimo na ovome svijetu da budemo smetači ili podrška. Dok o tome odlučujemo budimo svjesni da su rijetki pojedinci, ali baš rijetki, u čijim ličnostima se sastavilo nešto opšteg znanja, nešto vjerskog znanja, nešto organizacionog znanja i takve pojave ne da trebamo podržati, nego čeznuti da nas Allah počasti takvim ljudima u našoj blizini.
Ukoliko smo od onih kojima je Allah podario izvjesno opšte znanje, vjersko znanje ili organizacione mogućnosti, onda se trebamo boriti da ih sprovedemo u djelo kroz predloge, projekte, uprkos smetačima, ukoliko je to djelo opšta dobrobit za zajednicu.
Koliko je samo šejhova, učenika, studenata, običnih muslimana, koji su imali ambicije da doprinesu napretku svoje zajednice, ali im se govorilo ‘ne pravi se pametan’, ‘ko si ti da nešto predlažeš’, ‘nisi kompetentan’, do toga da izostane podrška za važne projekte pogotovo učenoj braći. Koliko se samo svjetiljki na ovaj način ugasilo, i koliko je nebo postalo oblačno iznad naših glava, da neviđamo zvijezde mjesecima, godinama, decenijama. Ne zato što ih više nema, nego zato što ih gasimo.
Međutim i pored svega toga, nikada rješenje ne može biti odustajanje, trajno odustajanje. Ono može, eventualno biti privremeno odustajanje dok ne napuniš baterije, ne zamijeniš pokvareni punjač i slično, ali baciti bateriju ne može onaj ko se na putu Gospodara ne boji šta će ljudi reći. On će koračati ka uspjehu makar i sam, makar i sve dok ne sretne svoga Gospodara, jer takav zna da to ne radi zbog ljudi jer ne obožava ljude, već to radi zbog Onoga kome ništa nije skriveno.
Kada ostaneš sam, koračajući ka uspjehu, kada te sputavaju, ne podržavaju, smetaju, oprosti im velikodušno, nastavi i ne osvrći se!
Jednom prilikom je jedan čovjek rekao Omeru ibn Abdulazizu, primjeru znanja, pravednosti i hrabrosti:
اِمْضِ وَلَا تَلْتَفِتْ
“Idi, i ne osvrći se.”
Komentariši