Rekao je Allah, subhanehu ve te’ala:
“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.”
Imam Et-Taberi kaže u komentaru ovog ajeta: „Ovdje Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: O vi, koji vjerujete u Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, „sebe čuvajte“ tj. podučavajte jedni druge onome što će one koji to čine sačuvati džehenemske vatre, ako Allaha obožavate i ako oni Allaha obožavaju. Izraz „i porodice svoje čuvajte od vatre“, znači podučavanje porodice djelima koja vode pokornosti Allahu, subhanehu ve te’ala, kako bi se od vatre spasili.“
Subotnje lijepo, sunčano jutro.
Probudio me Uvejs, moj petogodišnji sin uz žaljenje da ga boli stomak i da mu se povraća.
Otišao je do toaleta i povratio, preblijedeo je, malo se uplašio, a od izgubljene energije su mu se malo i ruke počele tresti.
Pomislih, letnje vrijeme, bude uvijek bakterija, virusa, loše hrane i pića.
Približavalo se podne. Inače subotnji dan budemo u Tutinu, to je dan iščekivanja prelijepih dječijih aktivnosti u Islamskom centru u Tutinu, gdje ima organizovan dječiji program edukacije uz igru, nakon podne namaza. Primjetio sam da moja djeca zaista uživaju u tome, i ponosan sam i zahvalan svom džematu na prilici da umjesto, dokonisanja, igrica, crtanih filmova i slično, djeca ipak imaju alternativu da tih 2. sata provedu u kvalitetno utrošenom vremenu, uz priliku da razvijaju svoje motoričke sposobnosti inteligenciju i da nauče nešto korisno.
Iako se nešto malo radilo na tom planu, žao mi je što trenutno nemamo dovoljno razvijen sistem kao i što nemamo sluha i osjećaja da taj program promovišemo, prikažemo javnosti i učinimo transparentnijim, kako bismo roditelje, članove islamskog centra i sve zainteresovane bliže upoznali sa mogućnostima koje taj program pruža. Ali, to je plod naše decenijske netransparentnosti u radu, ili neorganizovanosti, koji se ne može popraviti za mjesec ili dva.
Da se vratim na temu. Uvejsu je ponovo muka, i ne očekujući, povratio je opet, i ovaj put malo uneredio majicu, predeo oko vrata i ramena.
Inače, kada vidim da je u teškoj situaciji, volim da sam uvijek uz njega, da mu budem maksimalna podrška da prebrodi ta neka stanja bolesti i probleme. Uvidio sam da taj psihološki momenat puno znači za ulivanje samopouzdanja i lakše dijete prebrodi te probleme. Još jedna važna stvar je što dijete osjeća podršku, da je neko uz njega i da mu ‘čuva leđa’ ili ‘drži fige’ žargonski rečeno.
Pošto smo ja i Uvejs najbolji drugovi, rekoh mu: ”Hajde, pomoćiću ti da se istuširaš i presvučeš.” Prihvatio je pomoć i dok se tuširao, rekao sam mu da glavu ne mora da pere, jer je nije ni uprljao, a i nailazila je kišna oluja, da ne bi dodatno prehladio i slično. Međutim, uz žubor vode iz tuša, začuo se dječiji glas koji me je baš iznenadio: “Ali babo, operi mi i glavu, neću da odem u džamiju i da ružno mirišem“. Subhanallah.
Iako dvije sekunde kasnije, taj odgovor više za mene nije bio iznenađenje, jer je Uvejs specifično dijete po mnogo čemu, ipak me je podsjetio na važnu lekciju o čistoći inače, a posebno kada želiš otići u džamiju, u džemat, obaviti namaz. Koliko odraslih, punoljetnih muslimana istinski o tome razmišlja…
Završio je Uvejs, presvukao se i vidno iscrpljen legao na trosed u dnevnoj sobi, koja je onako već bila posivela od vanjskih prijepodnevnih tmurnih oblaka koji su se nadvijali nad Tutinom toga dana. Rekoh mu da odmara, i da bi danas trebao preskočiti taj čas edukacije jer je iscrpljen. Odmah se ispravio i rekao : “Ali ne, ja želim da idem u džamiju, ja se osjećam dobro.” Kada mu polupotvrdno, blago, klimnuh glavom, i kada je bio uvjeren da sam odobrio, opet leže vidno blijedog lica i na trenutak zatvori oči. Još jednom sam pokušao da ga odvratim, riječima da neće uspjeti da prouči suru koju je učio prethodne nedjelje i spremao za danas. Međutim, on je uz moju malu asistenciju prouči predamnom i reče da on želi i da može ići danas. Uvidjevši, da uprkos blagoj iscrpljenosti, po njegovim pokretima je ipak sposoban i pokretan, odlučih da ipak ode.
Dok je bio odsutan, pade mi napamet njegova ustrajnost, želja i volja da prisustvuje nečemu što će ga učiniti danas boljim djetetom, a sutra inšallah, dobrim i uspješnim čovjekom.
Koliko odraslih, punoljetnih, je spremno da se u takvoj situaciji odazove nekom pozivu ili da iskoristi priliku koja mu se pruža da prisustvuje nekom korisnom skupu. Zdravi, uz slobodno vrijeme, pa ipak mali broj se odazove nekakvim vjerskim, poučnim, korisnim skupovima. Mali broj. A da ne kažem da neki takve prilike, metaforično rečeno, psuju, grde ili gunđaju: “Evo opet neko pametovanje”, “Evo opet neki skupovi”, “Šta će nama dersovi, predavanja”, “Nemam ja živaca za to”, i slično.
Vratio se Uvejs sa časa edukacije, vidno iscrpljen, odmah se opružio na krevet i tihim iscrpljenim glasom zamolio da mu proučim tri posljednje Kur'anske sure i ajetul- kursijj, što je njegov zahtjev uvijek kada hoće da spava. Dok sam učio ajetul-kursijj, već je utonuo u svoj dječački bezbrižni san na zasluženi odmor. Pitao sam hanumu kakav je bio danas, našta je odgovorila, da je bio dobar, iznenađujuće dobar s obzirom na stanje u kakvom je bio. Uspješno je obavio sve zadatke koji su se pred njim našli toga dana i to sa izizetnim procentom uspješnosti. Znači, i pored svega, imao je snage i energije da do kraja bez problema prisustvuje programu.
Ovakvi primjeri zaista u meni bude veliku nadu u bolje sutra. Nadu, da sve ono bezvrijedno što se danas nakupilo i nakotilo u srcima nas odraslih, će jednog dana ipak biti zamijenjeno čistim islamskim edebom i moralom koji će biti krunisan žrtvom za islam, za bratsku ljubav i žrtvu na putu Allaha tebareke ve te'ala.
Uvejs, iako sam istakao da ima neke posebne specifičnosti, je kao i svako dijete (igra se, nekada voli da gleda auta ili vozi auto-igricu), i naravno u današnje vrijeme prolazi kao i svako dijete kroz ista iskušenja, tako da poenta ove priče nije njegova neka izuzetnost, jer vjerovatno ima puno djece koja se slično ponašaju, nego lekcije koje me je naučio:
1) vođenje računa o čistoći tijela i odjeće pri odlasku u džamiju ;
2) ustrajnost, upornost i želja da prisustvuje nečemu što je hajr a što čak nije njegova obaveza i što u stanju u kojem je bio apsolutno nije morao
Zaista dirnut ovim dvijema lekcijama, odlučio sam da ih podijelim sa čitaocima, svjestan da onog dana, prije otprilike 10.godina, kada sam odlučio da živim islam, ne samo da ga učim, nego da ga živim, sam znao da ću na tom putu podsticati i svoju porodicu i da ću i sebe i njih uvakufiti u činjenju dobra i hajra onoliko koliko budem u mogućnosti. Tako da je i ovaj tekst inšallah dio tog hajra, jer za mene svih tih 10-tak godina ne postoji nešto što uspijem postići a da nemam namjeru da taj uspjeh prenesem na svoju okolinu shodno skromnim mogućnostima i da na tom putu možda nekad žrtvujem i dio svoje privatnosti, kao što je to slučaj sa ovakvim autobiografskim tekstovima.
Nema komentara