Nakon tragičnog događaja u kojem su ubijeni i ranjeni nedužna djeca, član obezbijeđenja i nastavnica u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, kada je dijete od 12-13 godina upalo naoružano u školu i napravilo masakr, postavlja se pitanje da li postoji rješenje? Ne vidimo ga. Ne postoji niti vizija niti spremnost za suštinske promjene koje će spriječiti ovakve monstruozne zločine. Postali smo stanovnici globalnog sela u kojem ne možemo da reformišemo ono što mi hoćemo, što smo mogli čuti i iz govora samog predsjednika R. Srbije, čak i ako su svi složni da je reforma neophodna (kroz obrazovanje prije svega).
Svaka krajnost rađa monstrume. Između ostalog, mnogo je krajnosti.
Krajnost je dati djeci prava više nego što im pripada. Sav taj višak je u stvari zloupotreba koja nanosi štetu porodici i roditeljima. A koja prava djeca imaju najbolje govori onaj ko nam ih podario – naš Gospodar.
Krajnost je neosnovano govoriti na televiziji da je možda ubica bio instruisan “islamskim teroristima”.
Etiketiranje islama terorizmom se upravo vraća kao bumerang svima onima koji ga sprovode u kampanji. Pa je sve više terorista u svijetu koji su njihove vjere i nacije iako to kod njih nikad ne potenciramo.
Krajnost je i žalosno na tuđu tragediju odgovarati po sistemu ”pa i naša djeca su ubijana u Bosni”, to nije moralno, niti doprinosi rješavanju problema u društvu jer i naša i njihova i sva djeca u okruženju imaju isti problem, samo je pitanje gdje će prvo eskalirati.
Naravno, koliko god to danas zvuči kao naučna fantastika i koliko god bilo smiješno i nepopularno, rješenje je kompletna reforma obrazovanja, jer od osnovne škole sve kreće. Sve dok ne budemo imali snage da se suprotstavimo ekstremnom bezbožništvu i da vratimo etiku i moral u obrazovanje (a etika i moral su isti/slični kod svih religija), nećemo sistemski riješiti problem. Naprotiv, plašim se da ćemo kao društvo plaćati cehove dugo vremena jer će obrazovanje postajati sve gore, a djeca sve monstruoznija.
Iako sam stepen obrazovanja djeteta ne garantuje da se neće desiti slični zločini kao u Beogradskoj školi, to ne znači da ne trebamo preduzimati mjere koje smo u mogućnosti preuzeti.
Ostaje nam da u okviru svojih prilika, kao zajednica muslimana, uzmemo pouke iz događaja. Mi ne možemo promijeniti stanje u državi (jer ga ne može ni predsjednik a kamoli mi). Mi možemo da brinemo o našoj djeci, u skladu sa našim mogućnostima. Da im ne tovarimo prava koja im ne pripadaju, da ih ne bi djeca zloupotrijebila na monstruozne načine. Sa druge strane da izbjegnemo i drugu krajnost pa da budemo ne dao Allah prestrogi prema djeci, što takođe može donijeti slične probleme, već da u skladu sa našim mogućnostima tražimo zlatnu sredinu, da se djeca osjećaju zaštićenom i voljenom, ali ne da steknu svijest o bezgraničnom djelovanju, samovolji, bahatosti i neuravnoteženosti, usljed bezgraničnog udovoljavanja njihovim prohtjevima. Taj balans uz malo truda nije teško postići. Prije svega, roditelji moraju odvojiti vrijeme da se edukuju na tu temu, džemati moraju obezbijediti društveno-korisne aktivnosti za djecu, učeći ih ispravnim vrijednostima, učeći ih da postanu ljudi. Neka postoji neka dozvoljena alternativa bar jedanput u nedelju dana, ovako lošem obrazovanju na Balkanu. Neka to bude kroz igraonice, edukativne programe, vrtiće, seminare i slično. Obavezni smo da to uradimo, jer ćemo biti pitani za tu djecu. Da, bićemo pitani svi mi koji imamo neke funkcije, za nešto se pitamo, naša riječ ima neku težinu i slično.
Ne smijemo da izgubimo djecu i mlade, ako njih izgubimo, nema nas. Za 10 – 15 godina, nema nas na mapi.
Dosta nam je više riječi “ovo moje dijete nije za školu”!
Naravno da nije za školu, kad je odgajano u okruženju gdje se o školi govori sve najgore, uvijek i u svakom smislu. Gdje se generacije odgajaju da šute i sjede u ćošak, gdje se i incijative djece i mladih uzimaju sa sprdnjom i ismijavanjem. Okruženje gdje djeca postaju nepoželjna, otuđena, nezainteresovana, naučena da ne misle, iskompleksirana, uplašena.
Ima indicija da to može biti jedan od faktora koji je naveo tog 13-godišnjaka da napravi monstruozan zločin u školi u Beogradu.
I te škole kakve-takve, još uvijek (ne znamo do kad) daju neko korisno znanje bez kojeg se ne može naprijed, koje uz pomoć roditelja može da se kontroliše, provjerava i sortira na vagi dobra i zla. Samo moraš da upališ mozak i odvojiš vrijeme i investiraš u svoje dijete. To je teži put, ali put koji daje rezultat bez sumnje.
A lakši put je, ‘tagutske škole i Allahimanet’, i to dijete ide u školu te ide, gubi vrijeme ali ne stičući osnovna znanja i vještine.
Zamislite dijete koje ide samo fizički u školu (gubeći vrijeme i ne stičući znanje), a pritom nema alternativu u džematu kroz igraonice, mekteb, edukativne aktivnosti, seminare i td.
Ustvari nemojte zamišljati, da vas ne bi uplašio zaključak.
Svaki pozitivan rezultat zahtjeva rad, trud i odricanje. Počinjemo od porodice, nastavljamo preko osnovne škole gdje pomažemo djetetu, usmjeravamo ga, sortiramo to znanje, dajemo mu alternativu kroz džemat, aktivnosti, edukaciju putem igre, kvizove znanja, seminare, izlete, sportske aktivnosti. Učimo dijete da razmišlja, razvija inteligenciju, motoričke sposobnosti, ne ubijajmo ga u pojam, ne ismijavajmo ga, ne zabranjujmo mu da pogriješi ili da misli. Dobićemo rezultate. Ali ovi rezultati dolaze sistemskim i organizovanim radom i brigom o djeci.
Brinimo o njima. Zasadimo to sjeme kako bi mi i generacije poslije nas ubirale plodove.
Nema komentara