Osnova u islamskom principu vođstva i vlasti jeste da nadređeni daju prijedloge i donose odluke (administrativne, organizacione, vojne) uz neizostavno savjetovanje sa ljudima svoje države, zajednice, džemata i slično. Iako je ovo osnova, postoje i drugačiji metodi donošenja odluka. Jedan od načina donošenja odluka jeste i donošenje odluka prihvatanjem prijedloga većine.
Često smo u situaciji čuti nepromišljene zaključke da odabir na način da se većina složi oko nečega ili nekoga ili prihvatanje prijedloga većine, se definiše kao ‘klasična demokratija’.
Ukoliko se u nekoj užoj ili široj muslimanskoj zajednici, prihvati prijedlog većine (ljudi, džematlija, šura) u nekoj stvari, a ona je opravdana i utemeljena, onda to nema nikakve veze sa demokratijom u tagutskom smislu kao sistemom odlučivanja (našta se najčešće misli na sam njen pomen).
Ukoliko je prijedlog/odluka većine neopravdana, neutemeljena i odluka koja nije zasnovana na znanju, opet to nije ‘klasična demokratija’.
U tom slučaju to je odraz dobre namjere ali pogrešne percepcije, neznanja, neorganizovanosti ili u najgoroj situaciji, loše namjere.
Nije definicija demokratije – puka većina. Demokratija je vladavina naroda na osnovu prohtjeva i strasti većine na principima i zakonima koje propisuje narod. To je sistem principa i propisa na čijoj se osnovi donose sve odluke. Odatle proističu demokratske odluke ili odabiri.
Osnova je da muslimanske zajednice sve prijedloge, odluke, bilo većinske, bilo manjinske, donose držeći se osnovnih islamskih načela i propisa i savjeta. Ukoliko odstupe od toga, usled neznanja, strasti, u pojedinim slučajevima i slično, ovisno od namjere i mogućih opravdanja, biće griješni ili opravdani.
Ukoliko neku odluku donesu po prijedlogu većine, to ne znači da sprovode demokratiju već da situacija, procjena i korist jeste da se ta odluka donese većinom.
Dakle, demokratija je jedan kompletan sistem principa, propisa, naredbi i zabrana koje definiše većina.
Bilo koja odluka, da bi bila demokratska odluka, mora proistjeći iz ove hijerarhije pravila, na ovim principima i postulatima.
Odluke koje se donose na principima, načelima i propisima islama, pa makar se donosile prostom većinom u određenim slučajevima, nikada se ne mogu nazvati demokratskim ili ‘klasičnim demokratskim’ odlukama.
•Praktičan primjer donošenja odluke voljom većine a ne predvodnika ili uže šure
Poslanik sallallahu alejhi ve sellem okupio je ashabe i sazvao šuru u Medini da se sa njima dogovori da li da, mušrike koji su se spremali da ih napadnu, sačekaju u Medini, ili da im izađu u susret na Uhudu i pokušaju ih savladati prije njihovog planiranog napada na Medinu. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je bio za to da ostanu i sačekaju ih u Medini. Naravno, nema potrebe govoriti da je ta odluka bila zasnovana na ispravnim temeljima, znanju i iskustvu.
Međutim, ovim povodom prenosi Ibn Kesir u djelu El-Bidaje ven-nihaje, 4/14 :
“Mnogi su ljudi htjeli izaći u susret neprijatelju i nisu se složili sa mišljenjem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da su prihvatili, bilo bi bolje…”
Ibn Ishak je rekao: “Ljudi su navaljivali na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer su željeli borbu sa neprijateljem, pa je Poslanik, ušao u kuću i odjenuo borbeni prsluk…”
Es-Siretun-Nebevijje 3/71
Kada su ashabi videli da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem mimo njegovog prijedloga prihvatio prijedlog većine, pobojali su se da nisu pretjerali sa pritiskom. Međutim, odluka je bila donijeta. Prihvaćena je odluka/prijedlog većine.
•Pouka
Ovaj historijski događaj nam kazuje da neke odluke prijedlogom većine, u zajednici muslimana, ni u kom smislu ne predstavljaju, kako to neki često vole da kažu “klasičnu demokratiju”.
Posljedice ovakvih neutemeljenih izjava, pogotovo da'ija ili ljudi na pozicijama, mimo neispravne definicije stanja, mogu nesvjesno proizvesti pojedince koje će, ne dao Allah, u džematima, sijati fitnu ovakvim neprimjerenim izjavama.
Primjer koji smo naveli obiluje ogromnim poukama i koristima i na drugim poljima.
Između ostalog, ovim je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme, dopustio da se neke njegove odluke ili prijedlozi preispituju. Ashabi, naučeni edebu, kada bi se htjeli suprotstaviti Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem u nekom mišljenju, prvo bi upitali da li je to objava od Allaha. Ukoliko nije objava, dopustili bi sebi u nekim situacijama da daju drugačije prijedloge od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Podsticani su ashabi na promišljanje, na savjetovanje, na pomoć, na iznošenje mišljenja, jer se znala razlika između iznošenja mišljenja i nametanja mišljenja.
Danas, ljudi ili skupine na pozicijama i obični ljudi ne poznaju ovu razliku. Ili se zabranjuje iznošenje mišljenja (kritikom, kampanjama, osudama tipa “ko si ti da misliš”, ili ljudi zloupotrebljavaju pravo na mišljenje pa ga ustvari nameću).
Kod nas je zastupljenije ovo prvo, jer se u većini slučajeva zabranjuje, kritikuje, i vodi kampanja protiv onih koji drugačije misle. Rezultat toga je nemoć da progovorimo, čak i onda kada nam je obaveza. Tada, iako formalno postoje različiti stavovi, suštinski vlada jednoumlje, pa makar to jednoumlje bilo neispravno u nekim situacijama.
Nema komentara