Medina, grad Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.
Lijepo smo izmoreni, koliko fizički, toliko brigom da za kratko vrijeme uspijemo iskoristiti svaki minut proveden na ovakvom mjestu.
Jutro je. Oko 8:00 časova. Spremamo se krenuti na Uhud. Toliko historijski važno mjesto na kojem se odvio važan događaj. Događaj koji zauzima toliko važno mjesto u islamu svojim porukama i poukama koje nosi sa sobom. Događaj o kome govori veliki dio sure Alu-Imran. Sve to znam, sve to imam u podsvijesti, a kao da bi mi bilo lakše da ne znam u tom trenutku.
Ustajem, stajem na noge i jedva se održim na nogama. Osjećam užasan bol u unutrašnjosti lijevog stopala. Ne mogu stajati. Vratim se u krevet…
08:10 – ustajem, ponovo pokušavam hodati. Ne ide… Bol pobjeđuje vraćam se u krevet.
08:15 – ustajem, pokušavam… umalo da padnem s nogu. Situacija još gora.
Gotovo je. Odustajem.
“Selamu alejkum braćo, žao mi je ja ne mogu ići, ne mogu da stojim”, – prozborih kroz zube nekako.
Tih dana smo proputovali preveliki broj kilometara i uglavnom svi, u neudobnim sandalama, papučama ili bosi. Okolo je uglavnom mermer, tvrda podloga. Nekog su pogodili žuljevi, mene više tvrda podloga, jer sam hodao i stajao bos. Iako me inače mučilo i prije tog dana, baš taj dan sam bio u najtežoj situaciji.
Ah, zašto baš danas – zapitah se u sebi!?
“Diš se!” – začu se hrapav glas iz ugla hotelske sobe.
“Ovo ne smiješ propustiti” – progovori drugi.
“I ja sam povrijeđen, raskrvavljen od žuljeva, ali idem” – dodade treći.
Poče da mi dolazi neka snaga u tijelu, ustadoh, ali me vrati nepodnošljiv bol. Ah, to stopalo!
“Ne vrijedi braćo” – rekoh im i sjedoh.
“Ustaj, nosićemo te ako treba sve vrijeme” – rekoše.
Pogledah izraze njihovih lica, da vidim da li se šale… Ne, bili su ozbiljni.
“Braćo, nije šala, hoćete li me ozbiljno nositi?” – upitah željno iščekujući pozitivan odgovor.
“Da, hoćemo!” – potvrdiše.
Ustajem, spremam se, šepajući idem do lifta, bukvalno premeštam težište stajanja na desnu nogu kako bih izdržao. U holu dok smo čekali da se svi skupimo, razmišljam… Subhanallah, šta umalo da propustim! Možda nikada više u životu neću imati priliku da vidim brdo po kojem se zove poznata bitka, o kojoj govori Kur'an.
Osjećam se kao da nas je Allahov Poslanik sallallahu alejhu ve sellem pozvao na Uhud, kao što je pozivao ashabe da se odazovu džihadu.
Gledam brata do sebe, šepa kao ja, bolovi preveliki od žuljeva. Kaže – bez brige, idemo. Osmjehnuh se i rekoh : “Idemo na brdo strijelaca inšallah, popećemo se i čuvati Medinu, štititi položaje muslimana, i ne silaziti nikako dok ne završimo posao!”
Tako smo se bodrili, srećni i zadovoljni što smo pobijedili. Mi smo već bili pobjednici. I inače, ekipa koja je bila tu, skoro 30. ljudi, bila je pobjednička ekipa! Mnogo je bilo povrijeđenih žuljevima, bolovima, ali vallahi sam svjedok da su mnogi šepajući išli na dnevne namaze, ostajali do kasno u noć i osjećali zadovoljstvo duše i tijela. Bili su pravi borci. Elhamdulillah. Molim Allaha da primi sve one hiljade namaza vrijednosti i od sebe nagradi za trud, odricanje i ozbiljnost.
Stigosmo u predjele brda Uhud. Nazire se i brdo strijelaca. Ah taj divan osjećaj. Sve vrijeme dok smo stajali i hodali, slušali smo ders brata koji nam je obrazlagao detaljno dešavanja na tom mjestu. Njegova elokventnost, rječitost i ljijep govor su nas oduševljavali i pomogli da se uživimo u događaje. I da znate, nije isto kada slušate siru, i događaj, i kada to slušate i gledate i gazite stopalima gdje su Poslanik i ashabi, neka je Allahov mir blagoslov na njih, gazili i vojevali jednu od najvažnijih bitaka.
Živjeli smo Uhud u tim trenucima. Raspravu (zdravu) između Poslanika i ashaba o tome da li da se ide na Uhud ili da se ostane u Medini. Želju ashaba da izađu u susret neprijatelju, a ne da čekaju u Medini. Njihovu hrabrost i nepokolebljivost. Njihovu predivnu taktiku. Dio ashaba strijelaca koji su se popeli na brdo štiteći položaje onih u podnožju kako ne bi bili iznenada napadnuti sa više strana ili opkoljeni.
Sam tok borbe, uspjeh na terenu, gotovu pobjedu i slavlje!
Međutim jedan propust, ogroman propust, je koštao muslimane toliko da se nisu mogli dugo oporaviti!
Kada su strijelci vidjeli, da je pobjeda tu, bukvalno pred očima, iako im je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem naredio da ne silaze ni u kom slučaju sa brda, oni se oglušiše (većina), siđoše za ratnim plijenom i ostaviše nezaštićene položaje ashaba.
Tada nastaje pokolj. Mušrici preokreću bitku, strada i šehidi gotovo 70. ashaba. Čak se prenosi vijest da je i Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ubijen. Najteži trenuci do tada. Panika i depresija.
Iako su se muslimani oporavili i u samoj toj borbi, u toku borbe, i nakon borbe sanirali posljedice tog poraza, pouke i poruke su neprocjenjive.
Hvala Allahu koji nam je omogućio da prisustvujemo uživo interpretaciji te borbe! Kada nam je bilo najteže, kada smo neki već odustajali, braća su nas podigla. Pomoću, ljubavlju i brigom!
Sjetio sam se hadisa: „Vjernik vjerniku je kao zidovi zgrade, jedan drugog podupiru.”
(Buharija i Muslim)
Ako se pitate šta je bilo sa bolom u nozi i kako sam se nosio sa tim… Ne znam. Čim smo stigli na Uhud, vallahi je bol nestao. Apsolutno nestao! Svih tih nekoliko sati sam rahat proveo bez onog bola. Da ibret bude veći, uveče nakon Uhuda i sutradan je bol takođe bio nepodnošljiv. Allahova blagodat prema vjernicima i robovima jesu olakšanja kada čovjek žudi za Njegovim Licem. Nadam se da smo i mi bili počašćeni od Gospodara olakšanjem i pomoći toga dana.
Završićemo stihovima inspirisanim ovim događajem:
Želja za Licem Gospodara,
sva vrata Njegovom robu otvara,
Na Uhudu u danu vreline i boli,
Allah je dao da uspje onaj ko pobjedu voli…
Žive rane i boj ljuti, nema toga ko će se čuti…
Da odustane i boj napusti, da duši svojoj i srcu napakosti.
Pomoć Gospodara uvijek vam dođe,
preko mušričke vojske noga muslimana kad prođe,
Trenutna slabost od nas je samih,
al’ tu je Gospodar da ispravi stvari…
Kada se na Gospodara svoga osloniš, i pobjedu duha muslimanima pokloniš, budi radostan i dovu uputi, za sve muslimane, a Gospodar će čuti!
Ne, nije mrtav, nije ubijen,
mušrički pogled u crno zavijen,
priviđa im se ono što snuju,
ali time samo svoje srce truju.
Živ je Poslanik, eno ga diše, bude se muslimani sve više i više,
U korist svoju okreću borbu,
ne vraćaju više sablje u torbu.
Moral mušrika brzo već pada,
veliki broj njih pada i strada.
Pouku ovu uzeše mnogi, da slušaju Miljenika zavjet je strogi!
Kad on nešto zapovjedi i kaže, to su zlatne riječi koje traju i važe,
Niti se u pobjedi uzoholi,
niti u porazu depresiju zavoli,
Izdigni se iznad svih tih jada, ne dozvoli da tvojim sebebom musliman strada,
Brat bratu je uvijek desna ruka, Allahova pomoć je blizu i nestaće muka!
Nema komentara